Bilo je ljeto, 30. jul 1996. godine, a svetac kojem je taj dan bio posvećen, dobio je ime po ognju koji je nosio sa sobom. Sjedio sam ispred palate Albanija. Dobro mjesto za uličnog prodavca novina. Rat je bio završen i šta bi jedan mlad čovjek, bez visokog obrazovanja, a koga je život doveo u veliki grad poput Beograda, pošteno mogao i da radi? Veliki grad svakome je pružao mogućnost da se dokaže u onome u čemu je dobar. Nisam mnogo razmišljao o tome šta bih radio, jedini uslov koji sam postavljao – bio je da to, čega se prihvatim, bude pošteno. Jedan od poslova koji mi je bio ponuđen, bio je posao prodavca novina. Srećan, prihvatio sam ponuđeno. Ujutro bih zadužio štampu i kada bi sve išlo kako treba, do podne bih je rasprodao.

Rekli su mi da je čovjek koji je prije mene na tom mjestu prodavao novine, doživio srčani udar. Umro je, nesretnik, baš na ovom vrelom beogradskom trotoaru. Kao što ne možemo da biramo kada i gdje ćemo se roditi, tako ni mjesto i vrijeme gdje će se skončati naš život − ne biramo. Onaj ko je rekao da je to jedina ovozemaljska pravda, izgleda da je dobro znao o čemu govori. A koliko lica može da ima pravda, saznao sam tek kad sam upoznao Lazara, starca koji mi je ispričao svoju priču, koju sada hoću da podjelim s vama.

Roditelji bi mi često govorili da čovjek koji na tuđoj nesreći gradi svoju sreću nije čovjek vrijedan pomena te da nema veće kletve za čovjeka, od one:, "neka te proguta zaborav a ljudi izbrišu iz sjećanja". Ako te ljudi zaborave, dakle, to je kao da nisi ni postojao. Te riječi koje sam kao dječak slušao, tada nisam mogao da razumijem, ali sam ih uvijek, negdje, nosio u sebi. Ono što su mi rekli nisu za mene bile tek puke riječi, već jedna vrsta zavjeta koji ne smijem da pogazim. Kada bih uradio drugačije od onoga čemu su me učili, ne bih iznevjerio samo njih, već bih se izgubio kao čovjek.

Kažu, da kad staneš pred ogledalo i ne možeš više da prepoznaš svoj lik u njemu – gubiš dušu, a ja nisam htio to sebi da dopustim. Birao sam društvo, mada sam najviše vremena, priznajem, provodio uz knjigu.

Upoznao sam tog ljeta, sasvim slučajno, i neke ljude koji su, baš kao i ja, za Beograđane bili "izbeglice iz Bosne". Bavili su se građevinskim poslovima i ja bih se, kad bi se našlo dodatnog posla, poslije podne – njima pridružio.
– Ti, momče, radiš u dvije smjene – često bi jedan od zidara s kojim sam radio u šali govorio. Znao sam dobro da ima mnogo više samara, nego leđa koja ih mogu podnijeti. Radeći najteže poslove, manje sam mislio na zlo kroz koje sam prošao, a bila je to prilika i da zaradim više novca, kojim sam izdržavao roditelje u Bosni. Kada bi neko započeo priču o ratu, za tren bih našao nekog prečeg posla, trudeći se da ne slušam besmislene rasprave. "Šta bi bilo da smo mi..." – tako bi, obično, počinjala rasprava bez kraja i smisla.

Kad bi naišao neko od mojih ratnih drugova, okretao bi glavu od mene, praveći se da me ne poznaje. Neki od njih postali su ugledni i moćni ljudi. Bili su priznati u društvu, koje je, ratom izobličeno, bilo kao stvoreno za njih. Možda sam izgubio pamćenje, a možda i lažem sebe, ali nikako ne mogu da shvatim: čime li su zaslužili takav ugled?

Kada se rat u Bosni završio, oni su ga nastavili ovdje, na ulicama Beograda. Iskustvo stečeno u ratu, pokušali su da unovče, praveći od njega unosan posao. Koliko su bili čestiti i pošteni poslovi kojim su se bavili najbolje se moglo vidjeti po tome koliko su vrijedili njihovi životi. Mislili su da nove vode, kojima sada plivaju, pripadaju samo njima, ali oni, zapravo, nisu bili ništa drugo, do sitne ribe pljuskavice, zalutale u nepoznate dubine, kojima su vladale strašne grabljivice.

Svakog jutra, nakon što bih zadužio štampu, pogledao bih čitulje. Tamo bih često ugledao lice nekog od mojih drugova, momaka koji su prošli kroz pakao rata, a da, pritom, ništa o životu nisu naučili.

Sjećam se dobro dana kada smo poslednji put bili zajedno – moji ratni drugovi i ja. Bio je to jedan od srećnjih dana u mom životu! Pozvali su nas da dođemo u kasarnu, ali ne da bi nas poslali na novi zadatak. Bili smo pozvani da predamo oružje. Rat je, konačno, bio završen. Razdužio sam oružje i krenuo napolje, gotovo trčeći. Pred ulazom u krug kasarne sjedio je, kao i uvijek – Petar, starac kojem sam često davao svoje sljedovanje cigareta. Posmatrao me je svojim plavim, buljavim očima.
– Jovane, bježi odavde. U tvojim očima je život. Zaboravi ovo mjesto i ljude – oni su odavno mrtvi, samo što niko nema hrabrosti da im to kaže. Imaju hladan pogled, umrtvljen. Bože, šta se desilo ovoj mladosti te je dušu svoju živu pokopala! – rekao je starac, a potom lagano ustao i prekrstio se.

Čudno je bilo to što mi je govorio. Kako čovjek koji hoda može da bude mrtav? Možda je Petar negdje popio rakije, pa ne zna šta priča. Međutim, starina je dobro znao šta govori; u to sam se ubrzo uvjerio, upravo na ovom vrelom trotoaru, posmatrajući "žive mrtvace" oko sebe.

Prije rata radio sam kao konobar, i nije mi bilo strano da se ponekad pred ljudima ponašam suprotno svojim osjećanjima. Ali, sada sam, uz osmijeh, nudio drugima ono od čega sam i sâm bježao – novine, koje su još uvijek bile prepune tekstova o tome kako je rat završen u našu korist. Mi smo, ovoga puta, iz njega izašli kao "moralni pobednici", mada mi od početka te priče nije bilo jasno o kakvom je to moralu, zapravo, riječ. Otkad se rat može povezati sa nečim što je moralno?

Na licima ljudi koji su kupovali novine moglo se vidjeti koliko vjeruju novinskim naslovima. Nezadovoljni, često bi mi nešto dobacili, kao da sam ja autor tekstova koji su ih provocirali. Širili bi novine, upirući prstom u mjesto u tekstu koje im se nije svidjelo. Činilo se, da od mene očekuju dodatno objašnjenje, a kad bi ih bijes prošao, pred sobom bi, opet, ugledali samo uličnog prodavca. Neki od njih uljudno bi se izvinili, dok bi drugi samo odmahnuli rukom. Dobro sam pamtio lica ljudi, i kad bih prepoznao ko mi ide u susret, mogao sam da predvidim njegovu reakciju. Moje najredovnije mušterije bili su ljudi koji su ušli u šestu deceniju života.

Posebno drag postao mi je starac koji je svakog jutra, u pola osam, dolazio po novine. Nikad ne bi prišao a da mi ne poželi dobro jutro. Te dvije riječi, izgovorene s toplinom i stvarnom željom za dobar početak dana, vraćale su mi vjeru u ljude. Starac je uvijek bio besprekorno uredan, čist i dotjeran; izgledao je kao da je pošao na neku svetkovinu, a ne u običnu jutarnju šetnju. Uvijek isti, u ispeglanom ljetnjem odijelu, sa bijelom košuljom i lijepo vezanom kravatom. Ono što bi bilo grijeh ne pomenuti, a započeti priču o njemu – bio je njegov osmijeh. Njegovo široko lice imalo je samo dvije bore, koje su se spuštale od sredine nosa prema krajevima usana. U Bosni za te bore kažu: ,,to su bore smijalice i onaj ko ih nosi, ili je lud, ili je čovjek vedroga duha". Taj njegov osmijeh uvijek je bio pun ljubavi i pažnje; lice mu je, prosto, blistalo. Njegov osmijeh, zapravo, oslikavao je njegovu dušu i činilo se da je tek pukim slučajem, sa tim dobrim starcem, i on odnekud zalutao u ovaj naš mrgodni svijet. Bilo je, zato, lako uočiti ga, okruženog gomilom ljutitih i bezvoljnih lica. Taj starac bio je očit primjer da naša lica govore o nama, često i više nego što bismo mi sami o sebi mogli, ili htjeli, da kažemo. Kada bi primijetio da ga posmatram, izdaleka mahnuo bi mi rukom, u znak pozdrava. Otpozdravio bih mu a zatim posmatrao kako ide ka meni. U ruci je nosio drveni štap na koji se oslanjao pri hodu. Šepao je, izgledalo je da nije mogao nogu da savije u koljenu.

– Dobro jutro, mladiću! Rekao bih, da je pred nama još jedan veoma vruć dan.
– Dobro jutro, gospodine – odgovorio bih mu.
– Vi ste tako tačni da bih po vašem dolasku mogao kontrolisati sat – prokomentarisao sam, na šta smo se obojica nasmijali.
– U čudnom vremenu živimo, mladiću. Zar je još nekome važno šta pokazuju tri kazaljke koje se neprekidno vrte u krug. One se samo dvaput u toku dana – dodirnu i to samo na tren. A vrijeme je, ipak, nešto sasvim suprotno od onoga što one pokazuju. Vrijeme je život! Ti to ne možeš još uvijek da osjetiš kao ja, jer moje vrijeme ističe, i dobro je da je tako… Kad, po rođenju, prvi put udahnemo vazduh, nismo svjesni da je taj vazduh nešto što smo samo na određeno vrijeme dobili da koristimo. Tim prvim udahom, za svakog od nas počinje ono što se zove život. Nama, zapravo, pripada samo jedan dah u beskraju vremena.
Zastao je na tren, kao da je htio još nešto da kaže o životu i vremenu, ali se predomislio i osmjehnuo.
– Odakle si ti? Vidim, po tvom govoru, da nisi rođen u Srbiji?

Bio je, dakle, pažljiv i nije htio da me pita jesam li izbjeglica ili prognan – znao je starac da su to pogrešne riječi. One nisu bile izmišljene da bi olakšale muku unesrećenim ljudima, već da im pokažu da ne pripadaju svijetu u kojem su se našli bez udjela sopstvene volje.
– Rođen sam u Sarajevu – kratko sam odgovorio, i odmah nastavio: – Bila jednom jedna zemlja u kojoj su tri plemena započela rat oko teritorije. Ovo je rekao jedan vojnik UN iz Kenije, kad su ga upitali kako on vidi ratne događaje na teritoriji Jugoslavije. Nije to za njega bio ni građanski, a ni vjerski rat, već rat tri poludjela plemena, oko zemlje koje je bilo i više nego dovoljno za sve. Svega je bilo dovoljno, u toj zemlji, svega – sem razuma.
– Znam – reče mi sagovornik – ono čega je ljudima uvijek nedostajalo upravo je zdrav razum. Mnogo je lakše osuditi i odbaciti, nego razumjeti i pomoći drugome. Čineći dobro ljudima, mi u njima budimo nešto zbog čega će, jednog dana, da nas se odreknu – u tome je ljudski paradoks. Ljudi se, zapravo, plaše dobrote........